Mogu da se kladim da kada bi ste je poznavali, onako, duboko, dugo posmatrali, govorili sa njom, samo o njoj razmisljali nikada ne bi ste ni naslutili odakle njene reke dolaze.

Ni vi a ni ja, ni blizu ne bi mogli da pretpostavimo ni gde su izvori, a jos manje bi mogli naslutiti gde ponire ili se uliva njena reka.

No, prvi pogled bi vam bio neprijatan,mozda? Cudan?-mozda! Stranac? Verovatno, a u istom trenu bi pomislili da je ona curica iz vode duboko sakrivena u vama. Njena hrabrost, ili bolje receno njene hrabrosti duboko su skrivene, al pre bi rekli da je hrabra nego sto bi shvatili da su njeni strahovi dublji, cvrsci I jace sakriveni.

Za nju, nikada ne bi pomislili ni da mrzi ili da voli.. recicu vam da je vise ljubavi u njoj, a da mrznja ne postoji.
A mogli bi se opkladiti da samo zlo isijava. Ne, nije moguce ni za pola sto uradi ili kaze. Ona to radi vise iz odbrane nego sto vam zeli zlo,jer, svaka duboka mrznja( kakvu ovaj slucaj ne poznaje ) u sebi krije veliku tugu, zato se tuga uvek I manifestuje kao maska za sve u vidu “mrznje”. Mrznja koja je pregrub pojam za ovo lomljivo srce. A to je vise odbrana nego sto je pretnja. Sati su joj teski, noci duge… gledajuci je sa strane necete shvatiti da boli, niti cete znati zasto.

Nikada vam nece reci ni reci o sebi, jer, se I sama trudi da zaboravi… da zaspe I da se probudi kao da se tek rodila. Koliko bi samo stvari drugacije uradila, koliko bi vise puta tada izgovorila da voli, koliko bi pazila.. to samo ona zna… ne govori o sebi jer se toga najvise plasi, ne zeli da voli jer moze izgubiti, ne zeli da razmislja- jer ce se setiti.. zeli da prozivi tiho I nestane a da niko ne zna koliko je njeno srce, a tek ljubav, daleka i duboka, da ni sama ne zeli da sazna koliko je dete,srce,radosti u njemu prerano ubijeno, a ove tragove zeli samo da zauvek izbrise..