U gvozdenoj krletci,zarobljena k'o ptica
placem svoje pesme,stenjem svoje dane
moja krv Vam do kolena.... al'Vi meni niste
ruke gresne do laktova....moja krila cista
duse trule do korena....meni i zuc blista.

Dok se mucim,kidam,borim
maske tanke i providne pucaju Vam s'lica
ova scena k'o vrteska ne moze da stane
uvijate se ,koprcate k'o u tegli gliste
istorija se ponavlja...gledas li me Hriste
pomozi ,da k'o zastava se opet zavijorim
da odlepim tockove s' te krvave piste.

Padala sam propadala,al'propasti necu
skoro sve izgubila ...i jos uvek imam
tonula sam potonula...a dno mi jos daleko
k'o dreser pred zverima kad na njega krecu
dizem zastor,pravim scenu i ujede primam
znam....jednom ce se u publici pojaviti neko
ko ce mi uz cvet i aplauz - pozeleti srecu.

Imam snage ,tako pise - cak i kad to necu
na plecima nosim ranac sa vec tri zivota
ne moze mi niko nista, jaca sam od svega
u zubima nosim baklju ...kao Slavsku svecu
da osvetim kosture svih proslih strahota
kroz srz da se provucem sve do Svetog brega
i tu....pod krovom cardaka...da sagradim srecu.

Ni na nebu , ni na zemlji....zivecu jos dugo
na zivotu k'o na Krstu razapeta biti
na komade iskidana ...a jos uvek ista
iscupace moje srce...ja stvoricu drugo
slomljenim krilima zagrliti sinove - k'o ptice u gnezdu
bicu more , reka , izvor sa koga ce piti
dok su budni gledace me visoko..ko zvezdu
kada zaspu..........na svom grobu,stajacu k'o bista.