Umorna sam. Od svega. I od svih.
I od sebe,
I od tebe.
Trenutno mi je očajnički potreban, samo san. Onaj pravi. Jedini.
Da me uzme, dok žmurim, zgrčenih nogu i ruku. Da se kao najveći soliter sruši na ove moje umorne kapke i trepavice. Da mi otvori svoju provaliju sa bezbroj čudesnih kanjona. U koju ću propasti. I u njima se izgubiti.
Da me kao nepregledno polje maka, mirisom opijuma odnese bilo gde.
Što dalje.
Samo da zaboravim.
Sve.
I ko sam. I šta sam. I gde sam. I odakle sam. I kako, i zašto sam.
Sama.
Usred pustog polja. Opljačkanog. Oglodanog. Opuštenog. Izmrcvarenog. Najezdama skakavaca, crva, mrava, raznih buba i termita. I vrana. Koje su me oglodale. I pojele.
I iskljucale oči.
I popile dušu. Na slamku.
Na hiljade slamki koje sam im sama dala. Jer, ja sam satkana od slame. One najfinije, mekane, mirisne. Znatno žute boje.
Sa čvrstim tkanjem žilica, koje se teško lome. I teško kidaju.
Kroz koje se može piti. Ali teško.
Ipak, pili su me. I popili. U gutljajima, slomili i iskidali. U naletima. Bezbroj puta.
I opet će. Sve dok me ima. A ima me.
Jer ja nisam obično strašilo. Bilo kakvo. Tek nekakvo.
Moj krst, moj kostur, nije sklepan od drvenog pruća ili grana.
Njemu ni kljunovi, ni zubi, ni kandže – ne mogu baš ništa.
O njega će se pomučiti. I slomiti. I kljunove, i zube. I kandže.
Jer, njega sam napravila od gvožđa. I polila betonom.
Gle, kakvog li iznenađenja za sve te insekte, za sve te ptičurine i za sve te zveri. Misleći da su me razgolitili i da je posao već, tako reći završen – ustvari, otkrili su statuu. Ispod krpa i slame. Od armiranog betona. Sa mermernom košuljlicom. Ukrašenom dragim kamenjem. Sa postoljem od granita.
Kao da sam znala. A nisam.
Nisam ni slutila.
Negde sam pogrešila.
Svi su me izdali. I jeli. I prodavali mene, moje polje i moja blaga.
U bescenje.
E, moja ti.
Ej... probudi se .....spavaš.
Znam. Ne spavam. Budna sam.
I baš nikada, baš nikome, neću moći da objasnim ni neke, mnogo prostije stvari, a kamo li to.
Da ne spavam. Kad spavam.
Da spavam kad sam budna. Bez snova. Na javi.
Da je celi moj život, jedno veliko, ružno, spavalačko iskustvo.
Na samoj ivici sna. Na litici, sa koje nikako da se okliznem. I padnem.
Ja ne živim u svojim koracima. Nema me ni u koracima mog života.
Ja se nalazim u raskoraku. Mom i njegovom.
Uvek na suprotnim stranama. Levo i desno. Ispred i iza. Gore i dole.
A ja, baš zato, neprestano hodam. I ne umem i ne mogu da stanem.
Jer ne smem.
Ako stanem – nestaću.
I onda ga više nikada videti neću. Pa makar i ovako – u prolazu.
Sve je to meni jasno. I sve znam. Naučila sam.
Da ga osetim. I gledam – zatvorenih očiju. Kao slepac. Drugim čulima.
Moja čula, sva, a naročito vid, najizoštrenija su – baš dok žmurim.
Zato žmurim.
Jer tek tako, videla sam sve.
Oči te lako prevare. Najlakše.
Čula – ne.
Sve izdaje, sve prevare, sve laži, sva ubistva i svi zločini, desili su se – dok spavam. Bolje reći – dok žmurim. A mislili su da spavam.
I prevarili se.
I nikada, nikako, nikome od njih neću moći da objasnim, jer neću ni hteti, da sam ih videla. Šta su mi uradili. Baš sve.
I šta su mislili. I šta – rekli.
I da sam ih puštala. Nastavljajući da žmurim. Mirna i nasmejana.
Prepuštajući im se – kao sudbini.
Tim prljavim kerovima, lutalicama i beskućnicima, što se poklaše oko mojih kostiju.
Koje će im svima zapeti u grlima. I u njima se zaglaviti. I zadaviti ih. Sve do jednog.
I što ih duže gledam, što ih više čitam i što ih bolje čujem – sve više mi se gade. Čak ih i ne mrzim, crve se ne mogu mrzeti.
Samo ih se gadim. I strašno mi se povraća.
A nemam šta. Ni odakle. Jer sve su mi pojeli. I stomak i utrobu i zalogaj iz usta. Nesažvakan. I neprogutan.
I sjaj iz oka. I zenicu. I nadu. I oko.
I eto zašto žmurim.
Oni su me naterali.
I neka su.
Ja sam izdržala.
Lepo ću se doterati, nabaviti novu slamu, nove krpice i novi – šareni šeširić. Novo lice. I nove oči. Otvorene. Širom.
I staću u novo polje. I stajaću gordo. Opet.
Samo, pre toga moram sve da ih pozovem. Da ih skupim i natenane sve lepo objasnim. Da shvate.
Pre nego što im uzmem sve. Moje. Nazad.
Da se onda, kada pred njihovim očima, to staro, jadno, dobro, izmučeno i raskomadano strašilo ponovo sastavim, lepo, u miru, rastanemo.
Dostojanstveno, kako i priliči.
Ne kao ljudi.
Kao čovek, sa svojim strašilom i svojim psima.
Onako kako dolikuje, baš toj ekipi.
Tako što ću sahraniti i njega – i njih.
U istu jamu.
I bila sam i ostala i uvek ću biti, velikog srca.
Jer, tako ću im zauvek pokloniti sve što su od mene hteli. Ne komade, baš sve.
Baš zauvek.
I znam da ću plakati. Ali, biće to zadnji put.
Tada ću se probuditi.
I tek tada moći normalno da zaspim.
Onim pravim snom.
Jedinim.